Obitelj Strauss 1895-2006
22og siječnja 2020. g. u jedanaest sati otvara se u galeriji Pazinskog društva likovnih stvaratelja izložba s mojim grafikama prema obiteljskim fotografijama jedne moje jako dobre prijateljice. Izložba će biti prikazan sve do 29. siječnja 2020, ponedeljkom do petka 10-12 i 17-19 sati. Iva Ciceran će za >gradsku knjižnicu i kuću za pisce „Hiža od besid“ (gdje trenutno boravim za stipendijum >Goethe-Instituta) pozdraviti goste i u miksu od razgovora i čitanja zajedno sa mnom iztražiti veze sa literaturom i prevođenjem. I sve ostalo ću izvjestiti u srijedu. Sljedi tekst koga sam pisala za izložbu i koji je >Edina Čović-Vučić prevela na hrvatski. Njemački tekst nađete >tu.
Sjećanja ostaju zauvijek. Fotografije imaju sposobnost žrvnju vremena oteti uspomene na naše bližnje. Privatni snimci istovremeno prenose i kolorit određenog vremena: razinu tehničkog razvoja, ukus epohe, povijesne okolnosti. Ali su jednostrani: obitelji se na fotografijama predstavljaju u najboljem svjetlu, odgovaralo to stvarnom trenutku ili bilo samo privid nečeg lijepog. Na brzinu još četkom proći kroz kosu, hitro poravnati faltne na suknji, vragolasto navući kapu na čelo prije nego prekidač okine i molimo, gledati što je moguće ljubaznije. Na grupnim fotografijama vlada sklad jer je jasno tko stoji u centru pažnje (ili većinom sjedi) – premda se hijerarhijska skala tijekom posljednjeg stoljeća dosta izmijenila.
Za kameru su pogodni prije svega veseli povodi; jedino ako povijesna zbivanja ili sam život brutalno ugroze cijelu obitelj ili nekog od njenih članova, onda se na slikama mogu vidjeti i tjelesna propadanja, smrt ili ruševine. Rat, razaranja, krivnje i patnje izostaju. Obitelj u svečanoj odori pozira ispred bombama razrušene kuće u susjedstvu i smješka se u objektiv. Kaplar na odsustvu s fronta diči se svojom uniformom. Samo mladiću, kojeg će 1944. regrutirati u rat, iz očiju izbija paničan strah. A na portretu njegovog starijeg brata otac je ucrtao križ i zapisao datum.
Grupna fotografija, portret a zatim snimci povodom svečanih trenutaka: to su žanrovi obiteljskih albuma. Oni su neobični dvospolci, satkani od sjećanja i zaborava, stvaranja tradicije i njenog potiskivanja, između stereotipa i identitetske osnove. U određenom smislu oni bi – bez dodatnih usmenih ili pismenih predanja u vezi s imenima i datumima, životopisima i karakternim osobinama – ostali potpuno nijemi. A u drugom smislu pričaju čitave romane, ukoliko se iscrpno promotre. Uz pomoć pitanja, koja se tek retrospektivno mogu postaviti. To se ne mora dogoditi u obliku riječi: fotografije se, naprimjer, daju pretočiti u grafike.
Kada rođena majka sklizne u demenciju, možda će još samo fotografije dati poneku informaciju o njoj. Ako neko društvo želi nešto zaboraviti, možda će njegova prošlost prezimiti u slikama. Sjećanje je blȃgo, koje uvijek iznova želi biti spomenuto, jer kada nešto uhvatimo ono očvrsne i izgubi svaku životnost, a ono što živi, to je prolazno. Na jednoj od slika vidi se mlada žena s dvjema kćerima na istom mjestu, na kojemu su one nju puno kasnije fotografirale kao staricu.
Sjećanje je samo po sebi čudan dvospolac jer ono je dijalog ljudskog bića s prošlošću iz koje dolazi, osobno, obiteljski, društveno i povijesno. Sjećanje je uvijek prisutno samo kroz podsjećanje i uvijek podrazumijeva rasprave s drugim ljudima. Sve se nerazdvojivo ulijeva jedno u drugo, ali ipak svako od nas iz toga destilira jedan sasvim osobni identitet, strogo razdvojen od drugih.
Predlošci za grafike ove izložbe potiču od jedne dobre, zapravo veoma dobre prijateljice. Njene obiteljske fotografije napunile su pet debelih albuma i dosežu od kraja 19. do otprilike kraja 20. stoljeća. Od šezdesetih godina na ovamo nastale su praznine u uredno složenoj dokumentaciji izazvane dijapozitivima, digitalnom fotografijom, te činjenicom da je fotografiranje postalo sve pristupačnije i povoljnije: najveći dio fotografija sa svoga vjenčanja moja prijateljica čuva u jednoj velikoj kuverti, a posljednja grupna fotografija obitelji, prije smrti njenog očuha, nestala je kvarom njenog starog mobilnog telefona.
Naravno da niti jedan član obitelji, koja je za Božić 2006. u roditeljskoj dnevnoj sobi napravila neku vrstu selfija, nije bio prisutan kod fotografa 1895. godine i samo dvoje sa slike – moja prijateljica i njena sestra – potomci su klana na prvoj sačuvanoj grupnoj fotografiji: žena između dvojice mladića koji čuče je Theresia, njena prabaka, muškarac iza nje je pradjed, Max Strauss, a mlađi od dvojice momaka je njen djed, Martin. Imena ostalih na slici joj nisu poznata, a s majčine strane ne postoje više nikakve obiteljske fotografije.
Zahvaljujem svojoj prijateljici na dozvoli korištenja njenih obiteljskih fotografija. Time sam dobila priliku prodrijeti u prošlost jedne obitelji, u koju sama nisam upletena, te na poklon dobila slobodu pri eksperimentu sa sjećanjima, koja mi je uskraćena u radu s fotografijama vlastite obitelji.
